Nije trebalo završiti ovako, a završilo je.

Dolazi još jedna jesen, naviru uspomene jednog perioda, meni posebnog. Slušam riječi naše pjesme, sjećam se jednog obećanja, sjećam se jedne izdaje koja je za trenutak porušila satima građenu pješčanu kulu.
Nije trebalo završiti ovako, a završilo je, jer sudbina nije htjela drugačije. Ali ostalo je sjećanje. Ostalo je sjećanje na najljepši period mog života, na period njegovog prisustva. Mislila sam da zajedno možemo sve, da nijedna prepreka neće biti snažnija od nas, od ljubavi kojoj sam se nadala. Nažalost, istina je bila potpuno suprotna mojim željama, ona mi je dokazala da smo mi kao maleni cvijet, onaj čije latice pokida i najslabiji vjetar.
Nikada neću zaboraviti te trenutke, te lijepe riječi. Nikada neću zaboraviti taj osmijeh, te oči, to naručje koje mi se činilo najsigurnijim skloništem od svih nevolja, od svih briga koje život donosi. Nikada neću zaboraviti pomisao da bi on mogao biti onaj pravi, onaj jedini. Nikada neću zaboraviti kako sam se osjećala onda kada su njegove riječi bile dopune mojima. Nikada neću zaboraviti kako sam se osjećala onda kada je izgovarao moje misli, kada je izgovarao moje tajne, moje snove. Nikada neću zaboraviti momenat u kojem sam shvatila šta je srodna duša, kada sam shvatila kakva sam zapravo ja, kakav je drugi dio mene.