23:45 je i ja sada,
umjesto da s tobom razmjenjujem slatke poruke, sjedim u mraku svoje sobe uz
svjetlo kompjutera i pišem ti sve ono što u ovih par posljednjih mjeseci nisam
mogla. Nisam mogla jer nisi imao vremena za mene. Nisam mogla jer smo se, i kad
smo imali vremena jedno za drugo, svađali oko besmislenih stvari. Nisam mogla
jer bih svaki put na poruku odbijanja dobijala onaj blagi napad bijesa, zbog
kojeg bih se udaljila od tebe za jedan kilometar. Kilometar duše. Ono što ti
neku noć rekoh.
Znaš i sam da nikada
nisam bila osoba koja mnogo razmišlja, da sam kroz sve išla na prvu, tako i
reagovala u mnogim situacijama, ali za ovo vrijeme otkako se naša veza srušila
do temelja, naučio si me kako da razmišljam. Više, ustvari, kako da mislim.
Počela sam da se krivim za mnoge stvari. Počela sam da se deklarišem kao jedini
krivac za sve, a onda si napravio par ispada kojima si sve to srušio. Čak si se
i složio s tim da sam u pravu. Otkako sam doznala za značenje riječi „ljubav“ i
otkako sam se po prvi put zaljubila, davala sam šanse. Šanse za dalje, šanse za
popravljanje, šanse za otkup vremena a s tobom sam počela zaboravljati šta su
šanse. Počela sam misliti da ih više niko ne zaslužuje. Međutim, ja svijet i
njegova pravila ne mogu promijeniti, pa ću ostati pri tome da svako u životu
zaslužuje šansu. I dvije, pa čak i tri. Ali ako se prokocka i treća, tu više
nema prostora ni za šta. Za šanse ponajmanje.
Znaš, danas cijeli
dan razmišljam o našim godinama. Godinama veze, ljubavi. Godinama u kojima sam
ti se predala do posljednjeg atoma. Godinama koje sam stavila u tvoje ruke, a
ti ih na kraju pustio s prvim vjetrom. Neka ih nosi, u nepovrat. Razmišljala
sam o našim počecima, o danima kada smo 24 sata provodili zajedno, pa se čak i
bunili zašto dan ne traje dulje, jer kao da vrijeme nije bilo na našoj strani
pa smo osjećali da nešto propuštamo. A nismo. Samo smo u međuvremenu propustili
sebe. A to je ono što ti vrijeme da kao kaznu.
Sjećam se, bila sam
najsretnija žena na svijetu kada si mi rekao da me voliš. Ipak sam više
vjerovala u djela, ali sa tvojih usana sam željela da čujem te riječi. Sjećam
se dana kada sam te toliko zavoljela, da me i sada zaboli svaki dio moga tijela
pri pomisli da sam te tolikom snagom držala pod kožom. Sjećam se ja i ružnih
momenata, ali ovo nije pismo u kojem ću pisati o tome. Ovo je pismo moja poruka
za tebe, malo podulja poruka, koju ne bih mogla a ni znala da ti kažem u oči
jer samo je dovoljan jedan tvoj pogled, da mi kiša suza sapere lice. A nisam
Bogom dana da bih plakala. Nije niko od nas. Ovo je poruka i za sve one koji
godine prodaju za šanse, a šanse ispostavi se jako jeftine. Jeftine, jer mi im
skidamo cijenu, umjesto da u startu postavimo onu najveću i ne idemo ispod nje.
Ja ne žalim ni za čim, sve što sam dala – dala sam jer sam željela, ali nakon
svih ovih godina bio bi red da nešto i dobijem. Pa evo, ljubavi moja najveća za
sve ove moje godine, poklanjam ti redove koje nikada do sada nisam uspjela da
ti na bilo koji način dovršim, a počinjala sam.
Ja sam se
promijenila. Za samo par mjeseci tvoga kockanja sa mnom, ja sam se promijenila.
Kada kažem da sam se promijenila ne mislim na osjećanja, jer ona se ne
mijenjaju onda kada mi želimo, već mislim na promjenu mišljenja. U ovih par
mjeseci naš odnos se sveo na dva izlaska i na pregršt poruka. Poruka koje su
više izazivale stres nego bilo kakav pomak u odnosu. Poruka koje su mi većinu
dana uništile. Jer, kad s tobom nisam dobra – kriv mi je cijeli svijet. Onda,
pojaviš se sa pričom na koju sam tako dječiji padala i svaki put ti povjerujem
i svaki put ti dam šansu. Riječ šansu zauvijek izbacujem iz svog vokabulara.
Pitam te ovako javno:
Koliko dugo si mislio da ću biti tvoj stub? Koliko dugo si mislio da ću nevino
zatvarati oči nad svakoj sakrivenoj istini? Koliko dugo si mislio da ću dane
provoditi u svojoj sobi, čekajući te da me uguraš u svoju agendu? Koliko dugo
si mislio da ću bolesna ležati, a da ti ne dođeš ni da me vidiš? Koliko dugo si
mislio da ću trpjeti bol oguljenih koljena nakon što me oboriš na pod? Koliko
dugo si mislio da noći provodiš smucajući se po tuđim stanovima pa mi sutradan
dođeš sa pričom kako si „zaglavio“? Koliko dugo si mislio da ću biti svaki put
tu kada se pojaviš i pokušaš sa par lijepih poruka izgladiš stvar? Koliko dugo
si mislio, za miloga Boga, da me ostavljaš samu svaki put kada mi trebaš?
Vodeći se istinom da
sam i ja napravila par grešaka preko kojih si prešao kao svaki čovjek koji
voli, mislila sam da ti nikad nisam dovoljno vratila taj gest, ali sada sam i
više nego sigurna da sam čak i preveliku cijenu stavila na vraćanje duga. U
ovih par mjeseci, skupilo se sve. Oni dani kada si me odbijao za običnu
glupost, oni dani kada nisi znao da mi pružiš utjehu u momentima kada dobijem
napad panike zbog prezagušljivosti, oni dani kada sam se bolesna i sa -10 vani
preseljavala iz jednog stana u drugi, a noć prije toga do 4 ujutro se sama
pakovala i lila suze kao kiše jesenje, oni dani i one noći koje sam sama provodila
dok si ti punio kafane.
Istina, volio si me i
znam da me voliš. Istina, u mnogim situacijama si bio više nego što će ikada
iko biti. Istina, dao si mi osjećaj kompletnosti, ali si je sad muški i oduzeo.
Zadrži je za neku buduću.
Znaš, često se pitam
u zadnje vrijeme zašto ti nisam bila dovoljna samo ja? Zašto, kada sam ti dala
sve što se moglo dati? Zašto kada sam bila uz tebe svaki put kada sam ti
trebala? Kada sam te liječila? Kada sam bdjela nad tobom i čekala da prvi
zaspiš i uvjerim se da više nemaš temperaturu? Da ti srce ne preskače? Zašto
kada sam te svako jutro budila sa napravljenim doručkom i kafom? Zašto ti to
nije bilo dovoljno, nego si se na prvi veći dobitak u životu promijenio za 360
stepeni? Zar nisam trebala da budem i u tome? Zar nisam trebala da slavim s
tobom? Radujem se što smo na korak bliže ostvarenju bar dijela naših planova?
Snova? Ne, samo si se udaljio. Pustio da ti obaveze, koju svaki čovjek ima,
postane jedina okupacija u životu. Da te slomi u startu, tako da pogubiš svaki
konac iz ruku. Naravno, za druge ljude je tu bilo mjesta, ali za mene nije.
Jeste, kada dođeš kod mene pa zaspiš nakon sat vremena i ja tako sjedim sama
buljeći u televiziju, i osjećajući se kao neko ko je totalno nezanimljiv.
Istina, nisam jedna
od onih koja jedva čeka vikend kako bih noge pokazivala po stolovima restorana
i znojem skidala šminku sa lica. Nisam jedan od onih kojoj je jedina briga u
životu kako da se obuče izazovno i mamila tuđe uzdahe. Tvoj uzdah je bio i više
nego dovoljan. Nisam jedna od onih koju ćeš pijanu voziti kući, a da sutra ne
znam gdje sam bila. Nisam, ja sam ona koja je htjela svoje gnijezdo s tobom. Sa
našim djetetom. Kad god i kako god, sjećaš se? Ja sam ona koja je bila spremna
na sve i protiv svih, samo da bi je tvoje ruke grijale navečer kada oboje
umorni do besvijesti u 12 utonome u san, i tako se i probudimo ujutro. Sve je
to premalo. Samo nije premalo za kraj. Ja ga nisam htjela. Nisi ni ti, ali si
nas doveo do njega. Ovoga puta, samo ti si kriv. Niko drugi!
Ipak, i sinoć kad sam
izašla svaki koji je prošao pored mene je mirisao na tebe. I sinoć sam svaki
put kada bi se vrata kafića otvorila oči držala na njima jer sam mislila da ćeš
se ti pojaviti. I sinoć sam svakih nekoliko minuta gledala da nisi poruku
poslao. A znaš, miris je prvo čega se sjećamo i prvo što zaboravimo. Svjesna
sam da će se sada sve promijeniti, da će sa mojom promjenom i druge stvari da
dobiju drugi oblik, a ni to nisam htjela.
Danas smo pola dana
razmjenjivali poruke koje traju par mjeseci, poruke predbacivanja, bijesa,
ljubomore, trzaja i samo jednom porukom si mi dao do znanja da sam sve vrijeme
bila u pravu. Posao te lomi, gubiš se, ali ne odustaješ od toga da prvi vikend
provedeš tamo gdje ne trebaš, ne odustaješ od toga da ja trebam da čekam da se
to nešto smiri i da ti trebaš nešto da dokažeš. Ne, ljubavi, danas sam rekla a
i ponavljam sad: Ja neću biti tu kada ti razum dobije smisao, neću biti tu kada
se okrzneš od prvi kamen spoticanja a zatražiš moju ruku, neću biti tu kada ti
sve dosadi…neću jer istina je da je vrijeme jedino što posjedujemo, ali moje
vrijeme više nemaš. Istina, volim te i gušim se od ljubavi, ali vrijeme je za
nevrijeme. Nestajem!
Nema komentara:
Objavi komentar