ponedjeljak, 15. lipnja 2015.

Ti si zaista moja ljubav za sva vremena!


Kao da sam pozvana da učinim nešto veliko i trajno. 
Kao da sam s tvojom ljubavlju spremna da savladam sebe samu, svoju nemoć, svoj strah i svoju nepokretnost. 
Da ti kažem da sjenke koje me progone ove večeri imaju tvoje lice, i one koje su žive, i one koje su mrtve, i one koje su mi nanosile bol, i one koje su mi donosile radost. 
Sjenke nekih mojih života prepoznajem, a željna sam ih kao što sam željna tvoje ljubavi, dodira, postojanja. 
Volim te, znači tražiti smisao, biti spreman i otvoren. 
Volim te, znači živjeti istinu i drhtati pri pomisli na tebe. Zahvaljujem ti se na svemu ma koliko to trajalo. 
Ljubavi, siromašni su oni koji nikada nisu voljeli! Ja ne želim da te učim već da te volim, to je viši stepen saznanja. Ako veruješ u sebe, za posledicu ćeš imati nesalomivu savitljivost koja odolijeva svakoj oluji. 
Tako će ljubav i život biti jedno. Volim te, zaista te volim. 
Znam da mi ne vjeruješ i misliš kako ću te i ja jednog dana iznevjeriti. Zapamti, moja ljubav izdržaće prevare, Izdržaće vjeruj, izdržaće. Tjera me silna potreba za tobom. 
Tada i moj život dobija smisao. Moja sudbina dobija nove oblike osmišljene tobom. Zbog tvoje ljubavi ti oblici imaće neprocjenjivu vrednost. Zar mogu očekivati više? Trenutno jedino moja ljubav ima svrhu, jedino ona daje vrednost ovom pisanju, jedino to duboko osjećanje pripadnosti tebi donosi smisao koji iako polako izlazi iz mene, ostavlja me iscjeđenu i nemoćnu ma koliko željela da te ljubim, da ponovo vodimo ljubav na vrelom pjesku... 
Željo, postojiš uzalud! Zašto pobogu, mogli smo na taj tajni put krenuti zajedno. Šteta, jer moja ljubav za tebe nije ništa. Ne znam više šta govorim, pokušavam da ti objasnim, opišem stanje u kome se nalazim. 
Kako da ti opišem to stanje, taj mamurluk duše, taj instinkt i strepnju, to lutanje, to ponižavanje. Kako te ponekad mrzim, ne mogu da te se oslobodim,, da se odvojim, da poželim drugog čovjeka, a opet samo tvoje lice za mene ima smisla. Ponekad sanjam, kroz snove preživljavam one dane dok si me valjda voljeo. Nije teško biti rob onome koga voliš. Neću da te pitam zašto je to tako očigledno. Da bi samo uvećalo moj bol ponekad mislim kako je sve to jedan trenutak u vremenu, trenutak između dva udarca. Kao neki tren u kojem svijest pritiska moje biće i cjedi ga izvlačeći esenciju koja se zove ljubav. Ponekad postajem dosadna i sebi. Ljubav pa ljubav. 
Ponekad se pitam odakle dolazi ljubav, Odakle snaga i ta nemoć istovremeno? Otkuda oblaci tvog lica sto me progone iz časa u čas. 
Zašto si ti postojan u meni, zašto ne mogu da te odvojim od suštine mog života? Kako, zašto, nije dovoljno reći samo volim te. 
Plašim te se, želim te i bojim se tebe, mrzim te i ubijam te svakodnevno, jer ti si moj strah i moja groznica i moje nemanje, moja ograničenost, i moja tupost i sve moje gluposti. i sva moja djela, i ti si istina, i ona duhovna osama iz koje prolaze riječi čudesne kao putovanja. Kada kažem volim te pomislim na ono što čini ta riječ, na sve ono što si živjeo, što ziviš i što ćeč živjeti. 
Koliko samo može da nedostaje zadovoljstvo milovanja, njeznosti.. 
Volim te u vremenu mnogobrojnih života znači pobjediti smrt,,znači nadu i smisao života, puteve ka tebi..Možda je sadašnja ljubav u ovom životu način da se naučim patnji..Ovaj svijet ponekad je surov, ponekad nisam u stanju da razumjem, ponekad ga prihvatam, ne volim ništa što znam. Predosjećam da ćeš otići, da će te tokovi života odvući od mene. Šta nam vrjedi traganje za sobom ako se izgubimo pre nego što smo sebe pronašli Na putevima života ne postoje prečice. To je jasna svjetlost saznanja. Mogu. Odlazim od tebe. Spašavam te mog prisustva, moje komplikovanosti, mojih nesanica i prevelike ljubavi koja ti je prešla u dosadu..Ona je uvek nešto drugo od onog što trenutno mislimo da jeste. Od moje ljubavi mogu uvjek očekivati više. Zašto želimo da je se oslobodimo? Zašto obuzima tuga i radost, dva različita osjećanja istovremeno? Znam, odlazim od tebe ali ne od ljubavi moje. Razumješ njenu dubinu i moj bol. 
Ovaj odlazak nije smrtna presuda za našu ljubav. Ponekad želim da ti predložim da kreneš sa mnom da djelimo život koji je ostao. Ali osećam da bih pogrješila i uplašila te. Ja ne sumnjam u tvoju iskrenost, u sve što si mi podario za ovo vreme ljubavi. Sad znam odakle izvire ta ljubav i sa tom spoznajom mogu da odem na put znajući da ćeš zauvek biti uz mene, u ledenom trajanju bez bola, patnje. jednom trajanju koje ne iskupljuje blažene ali i ne kažnjava grešne. To je sve za sada, za jedan život, za djelić drvenog vremena u kojem se obnavljaju sve moje radosti i sve moje tuge, Ti si zaista moja ljubav za sva vremena! 



petak, 12. lipnja 2015.

Ovaj put ga nije zagrlila


Jedan dečko od 18 godina otišao je u inonstranstvo, kada se vratio, čekala ga je njegova majka sa suzama od radosti na aerodromu. Ona ga je toliko jako zagrlila koliko je mogla, jer ga je puno poželjela. U tome joj reče sin: "Majko ,ja znam, da me puno voliš, ali ti mene osramotiš kad me tako pred svima grliš, kao da sam još malo dijete!" To je majku puno uvrijedilo, jer je mislila da se njen sin
ne raduje da je vidi. 6 godina kasnije opet ide sin u inonstranstvo, sada ima 24 godine, ali majka je ipak pošla na aerodromu da ga isprati. Ali ovaj put ga nije zagrlila, nego mu je okrenula leđa i rekla mu uplakana: "Pazi na sebe, sine moj." Kad se opet vratio, majka nije bila na aerodromu. Kad je stigao kući, vidio je jedno pismo s buketom cvijeća od njegove majke. Od silne radoznalosti otvorio je pismo i pročitao ga skroz, kada je završio, zaplakao je jako, jer je momentalno to bio njegov najgori trenutak životu. U pismu piše: Sine moj, kada sam te prije 6 godina zagrlila, plakala sam od radosti, ali kada ove redove čitaš, ja sam već u grobu, u jednom sanduku, pošto sam radi raka umrla. Plakala sam kada sam ti okrenula leđa na tvom drugom odlasku, jer nisam htjela da te osramotim, ali sam ipak znala, da je to bio, zadnji put kad sam te vidjela. Ja te puno volim i uvijek ću biti tu u tvojoj blizini. S ljubavlju tvoja mama. Svi koji svoju majku vole neka kopiraju ovo u svoj status. Ja nemam razlog da se sramim radi svoje majke, jer je ona ta koja mi je život poklonila.


Ona nije savrsena – ali nisi ni ti.


Mozda joj neces biti prvi muskarac, ni posljednji ili jedini.
Voljela je prije tebe i mozda ce voljeti poslije. 
Ali ako te sada voli, zar je bilo sta drugo bitno? 
Ona nije savrsena – ali nisi ni ti. I vas dvoje mozda nikad 
necete biti savrseni zajedno, ali ako te ona moze nasmijati,
natjerati te da se dvaput zamislis, priznati da je ljudsko bice
i da grijesi, drzi se nje i daj joj najvise sto mozes.
Mozda nece misliti o tebi svakog sekunda tokom dana, ali ce ti dati
dio sebe za koje zna da ga mozes slomiti – njeno srce.
Zato nemoj da je povrijedis,nemoj da je mijenjas,nemoj je analizirati
i ne ocekuj vise nego sto ona moze dati.
Smiji se kad te cini srecnim, daj joj do znanja kad te izludjuje i 
neka ti nedostaje kad nije u blizini.


četvrtak, 11. lipnja 2015.

Zločin bi bio isti.


Zabrinuta zena je otisla kod ginekologa i pitala ga:

- “Doktore, imam ozbiljan problem, i ocajno mi treba tvoja pomoc!
Imam bebu koja nije jos napunila godinu dana,a ja sam opet trudna! 
Ne zelim da imam djecu tako blizu jedno drugoga!“
Doktor je rekao:
- “Dobro i sta zelis od mene sada?“
-„Zelim da izvrsite abortus, da okoncam ovu trudnocu,i racunam na vas
da cete mi pomoci!“
Doktor se zamislio, i nakon poduzeg cutanja je rekao zeni:
- „Ja imam za vas jedno bolje rjesenje za tvoj problem.Manje je opasno za tebe.“
Ona se nasmjesila misleci da ce doktor izvrsiti abortus.
On je nastavio:
- “Vidis,kako bih ti olaksali pa da nemas dvije male bebe u isto vrijeme
o kojima ces voditi brigu,hajde da ubijemo ovu bebu koju drzis u rukama!
Na ovaj nacin,cak sebi mozes priustiti malo odmora dok se ova druga
beba rodi.Ako si vec naumila da ubijes jedno dijete,nije ni bitno koje.
Ali na ovaj nacin,nece biti nikakvog rizika za tebe i tvoje zdravlje.“
Zena je pocela da vristi: - „Ne doktore!!! To je strasno!!! 
Pa to je zlocin da ubijem dijete!!!“
- „Slazem se s tobom,“ rekao je doktor, „ali maloprije mi se cinilo 
da je to bila najbolja solucija za tebe.“
Doktor se osmjehnuo jer je shvatio da je ona shvatila poentu.
On je uspio da uvjeri ovu majku da nema razlike izmedju ubistva
već rodjene bebe i one koja je jos uvijek u trbuhu.
Zločin bi bio isti .

srijeda, 10. lipnja 2015.

Djelujes mi poznato a ustvari te ne znam


"Cudno je to kako godine odlaze u nepovrat.... Cudno je to kako ne mogu zamisliti sebe pored tebe a do jucer sam mastala o nama.... Jos jucer sam drhtala kad prodjes pored mene... A sad?? Sad se pitam ko si mi bio ti. One lijepe uspomene blijede. Jedva da se vise i sjetim tvog lika kada smo se prvi put sreli, a toliko smo vremena provodili zajedno. Sjecam se da sam mastala o tome da zaspim i budim se u tvom narucju.....Jos jucer sam trazila nacin da ponovo budemo zajedno, a da nikog ne povrijedimo. ....Djelujes mi poznato a ustvari te ne znam........Citam rijeci pisane prije nego sto smo postali stranci, pisane prije one hladne januarske noci kad smo jedno drugo povrijedili kao da smo vjecni neprijatelji, one noci kad smo zaboravili da se volimo, i ne mogu niceg da se sjetim, ma nijedne slike s tobom....Jednostavno sve se izbrisalo.Cudno, zar ne? Sad se sjecam samo tvog hladnog pogleda one noci kad sam ti rekla zbogom iako si ti bio kriv za sve. I opet osjecam prazninu...... Nema te... Nema nas..... Djeluje mi nestvarno i to da smo mi nekad postojali.... Djeluje mi nestvarno i to da smo se voljeli.... Neki bi rekli jednostavno ljubav je prestala, a ja nisam sigurna ni da li je bilo ljubavi....ili smo bili mladi i ludi vodjeni strascu i zeljom..... Ili je ovo sve samo konfuzija?


Tisina i tama nije za mene,nije za nas!


Ako vi znate izrecite tu rijec,ja vas necu cutu,ali i vi mozete samo nagadjati,kako se osjecate kada
vas netko ostavi bez razloga.
-Osjetim samo jednu vrelu suzu koja klizi niz moj obraz,a ona je potjerala drugu,a sve sljedece kada
je odjednom naletio tvoj miris,miris beskrajnog raja,u kojoj sam sitnici uzivala kada si pored mene.
-Pogledah u ovo beskrajno nebo,sada je beskrajno,tamno.Prije je bio velicine tvoga lika,samo sam 
tebe vidjela u tom beskrajnom odrazu.A sada ni traga samo neka tama.
-Cini mi se sada da je to bio samo san,jer sam sada poput kakvog slijepca,samo pusta tama.
-Cujem,cujem nesto,mah to je samo otkucaj srca koji preskace,doziva,jeca za tvojim.Ali i ono kao da
ce uskoro da utihne,jer ni ono vise nema "note"koje su ga nekada vodile ka otkucaju srece i zivota.
Bila mi je omiljena melodija,koju sam voljela u tisini da slusam,kada sam prislonjena uz tebe.
Uvijek su znali,koju da sviraju,kako da nas usrecuju,sto otkucavaju u istom pravcu.
-Ti si istrgao list nasih nota koji su pisali dugo i otkucavali.
-Da li mislis da ce moci naci novu notu svog zivota,da li ce se ikada vise slagati i otkucavcati isto?
-Ja nemam odgovor na ova pitanja,niti mi je puno bitno.
Samo se nadam da cu saznati jednog dana,zasto si nam to uradio,zasto prekidas note naseg zivota,
zasto si mi pokazao kako izgleda tama?
-Pomozi mi,bojim se!
-Tisina i tama nije za mene,nije za nas!

utorak, 9. lipnja 2015.

Svima cu reci.


Necu se svađati.
Pravit cu se glupa jos malo.
Jos samo malo trebam izdrzati i puknut cu na kraju.
Svima cu reci.
Priznat cu da znam da su me iskoristavali, da znam da su me lagali, da znam da sam im svima bila niko i nista u zivotu.
Hoce li im biti zao?
Ne znam...
Mozda hoce kad shvate da nisam toliko naivna i kad shvate da me nisu prevarili.
Al trpit cu jos malo.
Pravit cu se da ne znam kakvi su u dusi, pravit cu se da ih nisam davno prozrela u dubini duse i shvatila kakvi su.
Jos samo malo trebam izdrzati i priznat cu im sve.
Necu zaliti jer sam napokon svima rekla sta mislim.
I onda cu znati ko je zapravo uz mene bio uvijek i bodrio me kad mi je bilo najteze, a ko je cijelo vrijeme glumio prijatelja i iskoristavao me.
Ne plasi me cinjenica da cu izgubiti "prijatelje" nego da niko nece ostati uz mene.
Plasi me da cu shvatiti da sam svo ovo vrijeme bila sama.
Potpuno sama.
Bez pravog, iskrenog prijatelja.


PIRE OD KARFIOLA


PIRE OD KARFIOLA

Potrebno:
- 1kg karfiola
- 300g krompira
- 100g putera ili margarina
- 1 casa mlijeka
- 1 casa milerama
- so i zacini po ukusu

Priprema:
Odvojiti cvjetove karfiola i dobro ih oprati, te obariti u slanoj vodi sa malo mlijeka dok ne omeksaju.
Istovremeno ocistiti krompir i skuhati ga.
Procijediti pa, kada se malo ohladi, ispasirati.
Karfiol takodje ispasirati, masi dodati puter, mlijeko i mileram.
Po zelji posoliti i dodati zacine, a ko voli moze malo struganog orascica.
Pire sluziti uz sve vrste mesa i sosova. Prijatno!


Kakva je to igra?


Jednom davno, svi ljudski osecaji i svi ljudski kvaliteti nasli su se na jednom
skrivenom mestu na Zemlji.Kada je Dosada zevnula treci put, Ludost je, uvek tako luda, predlozila: “Hajdemo
se igrati skrivalice! Ko se najbolje sakrije, pobednik je medju osecajima.”Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavsi precutati, zapitala: “Skrivalice?
Kakva je to igra?”
“To je jedna igra”, zapocela je objasnjavati Ludost, “u kojoj ja
pokrijem oci i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada zavrsim sa brojanjem,
polazim u potragu i koga ne pronadjem, taj je pobednik.”Entuzijazam je zaplesao, sledilo ga je Odusevljenje. Sreca je toliko skakala da je
nagovorila Sumnju i Apatiju koje nikada nista nije interesovalo.Ali nisu se svi hteli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zasto bi se skrivala?
Ionako je uvek,na kraju, svi pronadju. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je
zapravo mucilo to sto on nije bio taj, koji se setio predloziti igru. Oprez nije hteo
reskirati.
“Jedan, dva, tri.” pocela je brojati Ludost. Prva se sakrila Lenjost, koja se kao i
uvek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vera se popela na nebo, Zavist se sakrila
u senku Uspeha koji se muceci popeo na vrh najviseg drveta. Velikodusnost se nikako
nije mogla odluciti gde ce se sakriti, jer joj se svako mesto cinilo savrsenim za jednog
od njenih prijatelja. Lepota je uskocila u kristalno cisto jezero, a Sramezljivost je
provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je nasla svoje mesto u letu leptira, a Sloboda
u dahu vetra. Sebicnost je pronasla skroviste, ali samo za sebe! Laz se sakrila na dno
okeana (laze, na kraju duge!), a Pozuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio
sakriti, ali to nije vazno.
Kada je Ludost izbrojavala 999.999, Ljubav jos nije pronasla skroviste jer je bilo sve
zauzeto. Ugledavsi ruzicnjak, uskocila je, prekrivsi se prekrasnim pupoljcima.“Milion”, povikala je Ludost i zapocela svoju potragu.
Prvo je pronasla Lenjost, iza najblizeg kamena. Ubrzo je zacula Veru kako raspravlja
o teologiji s Bogom, a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od straha.
Slucajno se tu
nasla i Zavist, i naravno Uspeh, a Sebicnost nije trebalo ni traziti.
Sama je izletela
iz svog savrsenog skrovista koje se pokazalo pcelinjom kosnicom. Od tolikog trazenja
Ludost je ozednela, i tako u kristalnom jezeru pronasla Lepotu. Sa Sumnjom joj je bilo
jos lakse jer se ona nije mogla odluciti za skroviste pa je ostala da sedi na obliznjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronasla gotovo sve. Talenat u zlatnom klasju zita, Teskobu
u izgoreloj travi, Laz na kraju duge (laze, bila je na dnu okeana!), a Zaborav je zaboravio
da su se uopste icega igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigde pronaci. Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada
je vec bila besna, ugledala je ruzicnjak. Usla je medju ruze, uhvatila suvu granu i od
besa i iznemoglosti pocela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se zacuo bolan krik.
Ruzino je trnje izgrebalo Ljubavi oci.
Ludost nije znala sta da ucini. Pronasla je pobednika, osecaj nad osecajima, ali Ljubav
je postala slepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i naposletku odlucila
zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.Tako je Ljubav ispala pobednik nad osecajima, ali ostala slepa, a Ludost je prati
gde god ide.




ponedjeljak, 8. lipnja 2015.

Nisam djevojka koja lomi srca.




*Nije to bas neka ljubavna prica.
Nije kao u onim romanticnim komedijama,nije ona ljubav koju svi prizeljkujemo. Oni sladunjavi neki pokloni i poljupci..
Uvijek je nasa ljubav bila drugacija,posebna.
Ali nije ni on bio Princ iz snova. Stovise,bio je klosar koji pusi i slusa hip-hop.
A nije bio ni nesto lijep,sa smedjom kosom i plavim ocima,kakvog momka svaka cura zeli.
Ni visok,ni kosarkas,ni fudbaler,nista. Nije bas neki modni macak,ni nesto Bogzna privlacan.
Nisam visoka,nemam plave oci i dugu kosu. Nemam neko tijelo,a nisam ni nesto pametna.
Nisam djevojka koja lomi srca. Nego sam obicna brineta za zelenim ocima i oziljcima na rukama. A on je bio momak crne kose i smedjih ociju,sa bubuljicama i klosarskom jaknom.
Nije to ni klosarska ljubav,gdje je momak los,a dobar samo s curom.
Nisam ni ja bila ‘dobra djevojka koja voli loseg momka.’ Nije on nista posebno los. A ni ja dobra. Ali sve to je meni bilo dovoljno. Sto je on drugaciji,sto sam ja drugacija..
Sto smo mi drugaciji zajedno. Nije to bila ni neka romantika,ni luda zaljubljenost. Samo smo se nasli. Nisu to bili neki izljevi ljubavi. Niti nesto uobicajeno.
Bili smo stidljivi,isprva glumeci da se ne znamo.
Ali nacin na koji su nam oci sijale nas je odavao.
Sutljivi kada smo zajedno,nismo bas imali nekih tema za pricanje.
Ali ta tisina je bila dovoljna. Dovoljna da budemo zajedno. I oni kratki poljupci,nema veze sto nisu francuski,nasi su…I miris njegovog parfema,koji me je drzao u nesanici svaku noc.
I njegove sjajne kestenjaste oci koje su mi stalno bile u glavi.
Nema veze sto smo nerazumljivi,nespretni,a sada i nesretni. I ono drzanje za ruke i zagrljaji,nisu drugima predstavljali nista. Ali nama jesu. Nista previse,ali opet premalo za ljubav.
Bilo je to nedostizno,ali opet dokucivo. Medjutim,glasovi drugih su se mijesali u igranje nasih ispremetanih misli. “Vi ste premladi da znate sta je ljubav,niste jedno za drugo”.
I to nas je pokolebalo. Ja sam sve pokvarila,znam. Ti glasovi su bili dovoljni da ja posumnjam u tebe,u nas. I sada mi je zao zbog toga. Zavrsilo se kao da nikada nije ni bilo. A bilo je.Nije to bila neka ljubavna prica,koju bi svako pozelio,ali vjeruj mi,ta nasa ljubavna prica je meni najdraza od svih.



Jer ja te nisam zelio samo za jednu noc.


Sreli smo se ne tako davno. Bilo je kao i uvijek sto biva: srece, padova, razocarenja. Koliko smo puta usijanih glava bili pred prekidom, a onda se vracali jedno drugom ponovo, noseni zarom, na stare staze. Uspjeli smo da se odupremo i nadzivimo sve one price i ogovaranja, sve one klevete i lazi. 
Koliko smo dobrih prijateljskih savjeta zakopali duboko u nama! Vjerovali smo jedno drugom i voljeli se., zato su nam zelje i snovi puni ambicija i opstali., zato smo i uspjeli sacuvati ono sto su nam srca stvorila., ono za cim smo ceznuli. 
Sve do sada kada je postalo ozbiljno. Kad je sadasnjost bila isto tako vrijedna kao i buducnost. Kad smo hteli vise nego sto nam je zivot pruzao i davao. 
Kada sam ja od tebe zeljeo mnogo vise nego sto si mi pruzala. Jer ja te nisam zelio samo za jednu noc, za jednu avanturu. Zelio sam te kao buduce ostvarenje svojih zelja. Zelio sam te kao zenu koja ce me pratiti ne samo dio puta vec citav zivot. Zato nije ni cudo sto sam se s` pravom zapitao da li sam ja sposoban da ti pruzim sve ono sto treba kroz zivot. Da se na kraju pitam da li ce ti ljubav koju ti pruzam biti dovoljna. 
Ja nisam bogatasev sin da ti mogu pruziti sve sto pozelis jer pored mene bi te ocekivala mnoga odricanja posto nase zelje moramo sami da gradimo i stvaramo, u protivnom, postaju snovi. 
Jednom, kad nas zivot ponese u kolotecinu svog zivljenja, znaj da nas u njemu ocekuje svasta. Olako si prihvatila moje ispruzene ruke i, verujem, posla bi samnom na kraj sveta, svjesna da u zivotu nije srecan onaj sto ima sve, nego onaj koji ne zeli ono sto nema! 
Shvati, razmisli, odrasti vec jednom da bi u potpunosti meni pripadala, da budes vjecno moja, ona kojoj zelim da poklonim tako mnogo, jer ljubav je samo jedna karika u lancu koji vodi ka sreci, cilju, saznanju da ponekad i samo voljeti nije dovoljno. 




"Hvala" je nekima riječ nepoznata ..



Podigni glavu čupavice, to je samo još jedan pad. Probudi u sebi ono nasmijano dijete spremno na nestašluke - zašto ga ućutkuješ?
Gdje si zaboravila osmeh - zar iko može da ti ga ukrade? Dozvoli suncu da uđe u tvoja jutra, ne traži istinu lutajući poljima nesanice.
Odbaci teret krivice - zar ne vidiš da su ti ruke umorne?
Dokle ćeš kidati latice cvijeta svoje duše da bi drugima od njih postelju pravila? "Hvala" je nekima riječ nepoznata ..
Jednom za promenu, sebi oprosti …




STIHOVI



1.
Volim nenamještene krevete. Pijane ljude koji plaču i u tom trenutku ne mogu ništa osim da budu iskreni. Pogled u očima ljudi kada shvate da su zaljubljeni. Volim način na koji ljudi gledaju tek kad se probude i ne znaju gdje su. Volim uzdahe koje ljudi ispuste kada njihov omiljeni junak umre. Volim kad ljudi zatvore svoje oči i odlutaju negdje u oblake. Zaljubljujem se u ljude i njihove iskrene momente stalno. Zaljubljujem se u njihove padove, razmazanu šminku i sanjarenja. Iskrenost je prelijepa da bi mogla da stane u riječi.


2.
I kao dar od Boga, dobila sam tebe. Dragocjenog i pažljivog momka koji će sve uraditi kako bi se osjećala sretnom i sigurnom. Podario mi je osobu koja mi se prva pojavi u mislima kada ujutru oči otvorim i na koju posljednju pomislim kada ih zaklopim kada krenem da spavam.



Vidjeli se nismo vise.



Dolazi poruka sa nepoznatok broja, "cekam te na starom mjestu jedina moja."
S srecom na licu otrcala sam tamo na to nase mjesto staro, kad tamo na starom mjestu nikoga nema, pomislila sam u sebi to je bila prevara neka.
Tuga na mom licu pada, pokoja se suza sprema da padne.
Podigoh glavu pomisli u sebi ON nije dosao meni vec je otisao u narucje drugoj zeni.
Podjoh da krenem...kad odjedom neka crna kola stadose ispred mene..
Iz tih kola gle cuda izlazi moja jedina ljubav.
Htjedoh da ti pritcim, da te zagrlim, poljubim da ti kazem koliko te volim.
Ali srce mi nije dalo kao da mi rece cekaj jos malo samo malo.
Prisao si mi pruzio ruku ko nekom svom starom drugu.
Pocela sam ti pricati kako je meni i sta cujem da se prica o tebi.
Sve si to ti porekao zato sam ti zahvalna jer mi je kamen sa srca pao i sto nisi pogazio ono sto si obecao.
Pricao si i ti o sebi o svojoj sreci sto sa njom dijelis.
Rekao si da si joj prsten kupio posle tih rijeci mene si zagrlio i poljubio.
Htjedoh da te odbijem ali nisam mogla jer sam i ja htjela tebe da ljubim zeljo moja.
Posle poljubaca obecao si mi svoj prsten donijeti kad budemo se opet mogli vidjeti..
Vidjeli se nismo vise.
Moja dusa za tebe nikada nece prestati da dise.
Ove ruke ce samo za tebe stihove pisati
Moja ljubav ce samo tebi pripasti.
Zato ti ovdje obecavam da cu te vjecno voljeti i da te nikada u zivotu necu i ne mogu preboljeti :(


nedjelja, 7. lipnja 2015.

Zao mi je ako mislis da sam te izdala.


Da, znam proslo je puno vremena.
Nisam ona stara balavica koju si nekada puno volio, balavica sa kojom si provodio slobodno vrijeme, sa kojom si trcao centrom grada i vicuci ponavljao rijeci:
Volim te, ti cinis moj zivot srecnim.
Nisam vise ona koja bi pravila smijesne grimase kada si tuzan...
Jednostavno nisam vise ona stara...
Nemam vise 16...
Nemam vise toliko vrijeme na raspolaganju..
Sada sam odrasla.
Imam porodicu.
Nisam te mogla cekati toliko dugo sa svim onim manama i vrlinama koje sam imala sa tobom.
Jednostavno nisam se mogla vise pretvarati da si tu, pored mene.
Jer tebe vise nema.
Ostavi si me i utonuo u beskonacan san.
Zao mi je, ali niam se mogla vise pretvarati da je sve isto.
Nije!Otisao si.
Zao  mi je ako mislis da sam te izdala.
Hvala ti na divno provedenom vremenu sa tobom.
Znas kako kazu, vrijem prolazi ali trenuci ostaju..
Volim te i voljet cu te i dalje bez obzira kolika je daljina medju nama.


STIHOVI


1.
Eh prijatelju žene su ti čudna stvorenja. Te vole, te ne vole, te praštaju, te zaboravljaju, mnogo su drugačije od muškaraca.
One kad te vole, neće te prevariti. Kad te ne vole neće ti se javiti. Kad oproste, neće zaboraviti, a kad zaborave onda za njih ne postojiš, vjeruj mi. Jednostavno imaju svoje ja .Tvrdoglave, zanimljive, naočigled posebne, eto tu su žene.




2.
Naravno da bih volio da smo bliže jedno drugome, ali ne smetaju mi kilometri koji su između nas jer, koliko god da je daleko, ja i dalje osjećam miris njenog parfema koji je ostao u mojim nosnicama od zadnjeg našeg susreta. Koliko god ljubomornih očiju da je između nas, jedine koje ja vidim svaki put kad zažmurim su njene. I možda ću ove zime opet sam samcat hodati ulicama, ali meni neće biti hladno jer tu u mojoj ruci još je njena topla ruka koja me čvrsto držala one večeri kada sam napuštao njen grad. I zato ti možeš pričati što hoćeš, ali meni uopšte ne smeta daljina. Iskušenja, znatiželja? Ma budalaštine. Čovjek mora imati povjerenja u nekoga. Pa kome drugome da ja vjerujem ako ne njoj?”



Nemoj nikome nikada reći.



Nemoj nikome nikada reći..Da je postojala jedna ' mala' ...Da je bila tvoja...I sve ti dopuštala, sve dala...Nemoj nikome nikada reći...Da si otišao iz njenog života...Kao tama...Nemoj im priznati nikad..Da je ' mala' ostala sama...Nemoj nikome nikada reći...Da je plakala i patila...
Da si ' maloj ' značio,...A nije te vratila...Nemoj nikome nikada reći...Da je ponos uništio sve...ko zna hoce li opet biti sretna?...Nemoj nikome reći...Molim te...Nemoj nikome nikada reći...Da ' mala' trebala te...I da je mala bojala se...Svega čega bojiš se...I kada gledaš ' malu' -
Ona gleda te...I kada druge te žele - Ona neda te...
Nemoj nikome nikada reći...Da su ti govorili...Da za tu ' malu' nisi...I nemoj im nikada reći...Da su je pitali:
' Zaljubljena ti si? ' ....Nemoj nikome nikada reći
Da im je morala reći ' ne ' ...Nemoj nikome nikada reći
Da bio si joj sve...I nemoj im reći...Kako bile su teške noći te...Kada si ' maloj ' ulazio u sne...Kada je bila sigurna da
Trebaš je...A ti si bio sretan...Nisi znao za puteve tuge...
Nemoj nikome nikada reći...Da njene noći bile su duge...
Nemoj im reći...Da je ' mala' zbog tebe sve izgubila...
Jer, bila je sretna kad te poljubila...I nemoj nikada nikome reći...Da si ' malu' bar malo volio...Da si je za oprost molio...Samo im reci..' žaliti necu ' ...Ali, nemoj nikada nikome reći...Da nakon svega - mala ' želi ti sreću. ...I želi te bar kao prijatelja...želi da kažeš joj sve...
Nemoj nikada nikome reći...Da ' mala ' nije mogla..Tebi reći ' ne '...I nemoj im reći...Da ' mala' još uvijek...diše zbog tebe...


Nadam se da će neko izvući pouku iz onoga što se meni dogodilo.


Kada sam stigao kući, večera je već bila na stolu. Svojoj sam supruzi rekao da za nju imam važnu vijest. Sjela je da me, kao i uvijek, sasluša. Gledala me i očekivala tu važnu vijest koju ću joj priopćiti. Bože, kakvu ću joj samo bol nanijeti… hoće li ona to moći podnijeti? Jezik mi se petlja… osjećam da neću moći izgovoriti ono što želim, a moram. Skupljam snagu i uspijevam izgovoriti: „Želim razvod.“
Prešle su te teške riječi i preko moga jezika i ranile ovu slabašnu ženu. Vidim da joj je teško. Bol koja se jasno vidi u njezinim izmorenim očima veća je od nje. Tako je velika da se ne može opisati. Samo je uspjela upitati: „A zašto?“
Zanemario sam njeno pitanje, kao da nije ništa rekla. Više nije bilo riječi. Zamijenio ih je njen plač. Iz ruke joj ispade žlica, a ona poluglasno reče: „Pa ti nisi čovjek!“
Cijelu je noć plakala i vjerojatno razmišljala zašto joj to činim. Stvarni razlog nisam mogao iznijeti. Kako da kažem da među nama više nema ljubavi i da sada volim drugu ženu?! Točno je da među nama više nije bilo one stare ljubavi.
Ujutro sam joj dao papire da potpiše sporazumni razvod braka, prema kome joj ostavljam stan, automobili 30 posto dionica koje posjedujem u velikoj tvrtki. Samo ih je pogledala i poderala. U braku smo već deset godina, a sada smo samo dva stranca pod istim krovom. Među nama više nema bliskosti. Udaljili smo se jedno od drugoga. Njeno kidanje papira doživio sam kao nepotrebno odugovlačenje, ali od moje namjere ne može me ništa odvratiti. Volim drugu, i tu činjenicu ne može ništa promijeniti. Njen je plač za mene bio pokazatelj da je moja odluka ispravna. Ono što sam tjednima planirao, počinje se ostvarivati.
Vratio sam se kasno. Zatekao sam svoju suprugu kako nešto piše. Večeru nisam ni očekivao ni želio, pa sam odmah otišao na spavanje. Čitav sam dan proveo s drugom ženom i umorio sam se. U ponoć sam se probudio i vidio da ona još uvijek nešto piše. Tome nisam pridavao nikakav značaj, te sam ponovno zaspao.
Ujutro su na mom stolu bili papiri koje je ona u noći pisala. Napisala je uvjete pod kojima će potpisati ugovor o sporazumnom razvodu braka. Bili su to čudni zahtjevi. Za sebe nije tražila ništa, osim jednog mjeseca koji bismo još trebali provesti zajedno. Tražila je da se u tom razdoblju, pred drugima ponašamo kako se ponaša svaki normalan bračni par. Obrazložila je to činjenicom da naš sin ima ispite u školi, a ona ne želi da naš razvod loše utječe na njegov uspjeh. Bez razmišljanja sam pristao na taj njen uvjet. Ali, ona ima još jedan uvjet. Želi da svako jutro uradim ono što sam uradio prvo jutro našeg bračnog života. Traži da je svako jutro na rukama iznesem iz spavaće sobe. Pomislio sam da već gubi razum. Međutim, ako je to njena posljednja želja, i to ću ispoštovati. Ta, mjesec će brzo proći i ja ću biti slobodan.
O tim čudnim uvjetima, obavijestio sam svoju novu ljubav, a ona je podrugljivo primijetila da je to njen posljednji bezuspješni pokušaj da izbjegne razvod braka.
Sa suprugom već dugo vremena nisam dijelio postelju, ali kada sam je prvo jutro uzeo u naručje, moja osjećanja prema njoj probudiše se. Sjećanja su navirala. Bila su živa i snažna. Nisam ih se mogao osloboditi. Moj prvi dan braka s ovom ženom izašao je na površinu.
Naš je sin vidio kako sam ju uzeo u naručje, i počeo vikati: „Tata nosi mamu!“ Osjetio sam nekakvu gorčinu u grlu. Što bi moj sin rekao da zna što činim njegovoj mami?! Ne zna on koliku joj bol nanosim. Odnio sam je kroz dnevni boravak do kućnog praga, onako kako sam to učinio prije deset godina. Ona je zatvorila oči i prošaptala: „Molim te, nemoj još govoriti djetetu o našem razvodu.“ Kimnuo sam glavom, potvrdivši da neću.
Kada sam krenuo na posao, ona je stajala na autobusnoj stanici. Idemo u istom pravcu, ja sam sam u automobilu a ona čeka autobus. Pored nje sam prošao kao da je ne poznajem. Taj prizor nikada neću zaboraviti.
Sljedećeg dana, dok sam je nosio, njen me miris podsjetio na sretne dane našeg bračnog života. Uvidio sam da sam je potpuno zapostavio. Vrijeme je ispisalo blage crte po njenom licu. Više nije mlada i lijepa kao nekada. I njena se kosa promijenila. Jedno me pitanje mučilo: Kakav sam ja to čovjek i činim li joj nepravdu? Četvrti dan, dok sam je nosio na rukama, vratila se ona nekadašnja bliskost prema toj ženi. Bio je to jak osjećaj koji me potpuno nadvladao. Darovala mi je deset najljepših godina svoga života. Bila je prema meni dobra i poslušna. Takva je žena pravo blago. Svaki naredni dan jačao je te osjećaje prema njoj. Iz dana u dan, moja je supruga bila sve lakša. Nije ju bilo teško nositi. Mislio sam da gubi težinu zbog briga i našeg skorog rastanka. Za ženu nema većeg udarca od razvoda braka.Jednog sam dana promatrao kako traži odjeću da se odjene. Sva joj je odjeća bila prevelika. Tada sam shvatio da mi je lako nositi jer je smršavila.Jednog dana, dok smo sjedili jedno pored drugoga, spontano sam pružio ruku prema njoj i nježno je spustio na njenu glavu. Tada je naš sin ušao i povikao: „Tata, vrijeme je da nosiš mamu!“Njemu je bilo drago gledati kako ju nosim i to je postao sastavni dio njegova svakodnevnog života. Taj je trenutak iščekivao i radovao mu se. Ona ga je pozvala i zagrlila s toliko topline, kao da je to posljednji zagrljaj. Uzeo sam je i ponio iz sobe. Nježno je savila svoje slabašne ruke oko moga vrata… Osjetih prema njoj ono što sam osjetio kada sam je prvi put uzeo u naručje. Taj lijep osjećaj narušavalo je samo to što je ona sada mnogo slabija. Kada sam je uzeo u naručje posljednje jutro, nisam mogao nastaviti ni jednog koraka. Naš je sin već bio u školi. Ostali smo sami u kući. Nisam vjerovao da se tako nešto može dogoditi. Bez nje više nisam mogao. Mome kajanju nije bilo kraja. Spustio sam je na krevet, zagrlio i zaplakao. Molio sam je da mi oprosti i govorio: „Sve do sada nisam znao koliko si dobra i što mi značiš!“Zatim sam istrčao iz kuće, sjeo u automobil i otišao do žene s kojom sam bio u vezi. Pred njenom sam kućom istrčao iz automobila ne zatvorivši vrata. Bojao sam se zadržavanja, da se ne bih predomislio i promijenio svoju odluku. Ona me čekala pred vratima s osmijehom na licu. Rekao sam: „Žao mi je, ali ja se nikada neću razvesti od svoje supruge!“ Moje su je riječi izbezumile. Bila je nepomična. Kroz suze je izustila: „Jesi li ti normalan?!“ ponovno sam se ispričao a ona me pljusnula i zalupila vratima.Monotoniju u moj brak donijele su sitnice. Nismo se jedno od drugoga udaljili zato što se ne volimo. Nedostajali su samo poneka lijepa riječ i lijep postupak. Nosio sam je na svojim rukama samo mjesec dana i sreća se vratila u našu kuću. Vraćajući se kući, donio sam čvrstu odluku da ću od tada svako jutro nositi svoju suprugu u naručju, sve dok nas smrt ne rastavi.Svratio sam u cvjećarnicu da kupim supruzi najljepši buket cvijeća. Prodavačica me upitala: „Što ćemo napisati na podsjetnici?“ Sav sretan rekao sam: „Nosit ću te u naručju sve dok nas smrt ne rastavi.“Požurio sam kući da je obradujem, a moje je lice krasio osmijeh, koji nisam mogao skinuti s lica. Ušao sam u njenu sobu, ali… Moja je draga supruga nepomično ležala. Napustila je ovaj svijet.Saznanje da se moja plemenita supruga mjesecima borila s tumorom, a da mene o tome nije ni obavijestila, pogodilo me kao grom iz vedra neba. Zato je onako naglo oslabjela. Poštedjela me brige i tuge, a ja sam je povrijedio na najgori mogući način. Okrenuo sam joj leđa kad joj je bilo najteže. Bio sam potpuno zaslijepljen i zaveden. Možda će ona meni i oprostiti, ali ja to sebi nikada neću oprostiti.Znala je ona da na ovom svijetu neće dugo ostati, pa je željela poštedjeti našeg sina trauma kojima bi bio izložen da smo se rastali. Željela je da se naš sin mene sjeća kao čovjeka koji je iskreno volio njegovu mamu, svoju suprugu.Udoban stan, luksuzni automobil, dionice i velika ušteđevina nisu jamac sreće u braku. Sitnice život čine i ljude usrećuju. Nađite vremena za svog životnog suputnika.Nadam se da će neko izvući pouku iz onoga što se meni dogodilo i da će ova moja ispovijest spasiti koji brak i koju porodicu.


stihovi



1.
Raskid je kao slomljeno ogledalo. Bolje je i da ga ostaviš slomljenog, nego da povrijediš sebe pokušavajući da ga popraviš.


2.
A fali mi to... U tim trenucima osjećala sam se sigurno i voljeno. I odjednom, sve je nestalo i prestalo... Niko nije otišao kao pobjednik, al' ni kao gubitnik. Samo je sve postalo prošlost. Traženje bolje budućnosti... To što svaku noć pustim po jednu suzu... Tako valjda odajem počast onome što smo nekada imali.



3.
Čekam poruku, poziv ...
I Čekam tako već neko vreme ...
I čekaću još izgleda ...
A ti i ne znaš da čekam, ti se negde zabavljaš i ne pada ti na pamet da ja postojim i čekam ...