Moja je sreca negdje
u meni, raste u svim mojim osmjesima koji su sakriveni i za svaki tuzni dan
koji je ikada svanuo, cuvam jedan osmjeh koji nikada nije planuo.
Svaku suzu koju sam
ikada pustila, nadomjestit cu jednim osmjehom koji sam
propustila i izravnati
racune sama sa sobom, izjednacit cu rijeci ”dobrodosla” i ”zbogom”, zapljeskat
cu svim svojim greskama, porazima i padovima, svim svojim snovima o dalekim
gradovima.
Konacno cu vidjeti
koliko sam blizu nekoj novoj ljepoti zivota, glasno zapjevati svojoj slobodi i
viknuti: divota!
Koliko ljubavi jos u
meni ima, koliko pjesama, koliko rima.. Pospremam sobu, bacam ovo i ovo.. Na
mjesto starih stvari stavljam sve novo. I krevet mi nekako sjaji u tom svemu,
toliko cu krasnih snova jos usniti u njemu! Gdje god je bilo crno, sada je
bijelo. Sve sto je bilo pola, sada je cijelo.
Zbrajam sve greske i
samo se nasmijem, jer u suznim ocima jos srecu ja krijem. Nisam jos ni dala sve
sto mogu dati, ni neznam jos sve sto tek cu znati, tek negdje me moje sunce
ceka i mladost je moja tek potekla rijeka. Kada pogledam na sve, ne, nije mi
zao. Hvala zivotu sto sve greske mi je dao. Jer sada samo dalje idem jos
pametnija i ruku na srce.. Nikada sretnija.
Nema komentara:
Objavi komentar